Zbirka narodnih mudrosti

Jučer me jedan frend bocnuo na fejsu. Lijepa gesta, zaista. No, postoji problem. Naime, ne znam o kojoj se uopće osobi radi. Tko je to? Kako on može biti moj frend? Odakle se znamo? I, uostalom, zašto se uopće poznajemo? Kad sam ga dodao za frenda?

Fejs je fenomen neviđenih razmjera. Virtualno mjesto gdje se svi druže, razmjenjuju slike, poruke, pozdrave, čestitke, poljupce, darove, bockaju se, svađaju, vole, mrze, pomažu u humanitarnim akcijama, iskazuju mržnju prema drugim narodima i vjerama, dok drugi se pretvaraju da je sve u savršenom new age skladu... Bućkuriš svega i svačega.

Zbog znatiželje, jednog dana sam se i ja priključio toj virtualnoj zajednici. Tu sam naišao na mnoge poznate osobe, a i na nepoznate. Život mi se poprilično promijenio jer sam obnovio neke kontakte, a neke, koje sam davno izgubio, ni preko fejsa nisam uspio obnoviti. A, uostalom, i zašto bih? Ako ne ide, nek ostane ovako. Dnevno ne fejsbuku provedem aktivno svega 10-ak min, jer sam primijetio da je ostatak vremena gubitak vremena. Što možemo tamo vidjeti? Ljudi kopiraju pjesme sa yutuba, komične klipove (obično neke bezvezne skrivene kamere), statusi su više manje svi isti, ljudi lajkaju sa palcima prema gore, što malo djeluje neprirodno, jer sumnjam da u stvarnom životu okreću palac toliko puta kao na fejsu. Također, na fejsbuku možemo gledati slike svojih 800 najbližih virtualnih frendova, gdje kao voajeri gledamo slike sa tuluma, slike gdje se mlade cure slikavaju sa mobitelom pred ogledalom u WC-u (mislim da ipak trebaju malo bolje razmisliti o izboru mjesta za fotosession, jer sraonik koji upada u isti kadar sa curom napućenih usana nekako smanjuje romantični doživljaj), te slike klinaca naših frendova, koje su kao takve izvrsna meta za svakakve perverznjake koji to mogu negativno iskoristiti. Imam osjećaj da će uskoro izaći i prve slike samog porođaja, koje će svi lajkati sa komentarima mladoj mami iscrpljenoj od porođaja: „Joj, suuuupeeeer izgledaaaaaššššš. Kissi kissi!“

Jedna od rijetkih komponenti koju koristim na fejsbuku je chat. Iako je vjerovatnost da ćete jedan razgovor na tom chatu bez zastajkivanja i grešaka od strane fejsbuka provesti istovjetna vjerovatnosti da će Sjeverna Koreja otvoriti granice i poželjeti dobrodišlicu američkoj vojsci, vrijedi ga koristiti (onih prosječnih 8 min koliko taj chat funkcionira kako treba), jer i za to malo produktivnog vremena možete razmijeniti niz informacija, za koje biste inače preko mobitela platili nekoliko kuna zbog poruka, a ako ste još u istom gradu, pa se našli uživo, pa trošak pića, trošak puta do te kave, oblačenje, svlačenje kad dođete doma... Grozno. Da biste izbjegli neugodnosti u izlasku van kuće i udisanju svježeg zraka, ili da biste izbjegli čuti glas neke osobe uživo (pogotovo ako je taj glas iritantan, a ne anđeoski milozvučan kao vaš), onda je najbolje se izvaliti u svoju fotelju punu grinja i započeti zavođenje, šarmiranje, ili samo obični razgovor preko fejsbuk chata. Ok, onih 8 min koliko funkcionira, no, uostalom, tko će više od toga razgovarati? Pa onda ću gubiti vrijeme koje sam mogao iskoristiti za igranje Farme i Mafia Warsa. Ma kakvo druženje, kakvo je to onda prijateljstvo?

Farma i Mafia Wars? Što je to? E, to je posebna priča. Tu su igre koje fejsbuk nudi svojim korisnicima, u kojima glumite virtualne farmere, i svašta što je nerealno da budete ako sjedite pred tipkovnicom i monitorom. Ljudi sa ogromnom pažnjom igraju Farmu, održavaju svoja polja, muzu krave, dok ni svoju sobu, u kojoj se nalaze dok to rade, nisu očistili desetljećima. Tko zna, možda jednog dana, kad arheolozi u dalekoj budućnosti budu istraživali naše napustjele gradove, otkriju okamenjene zagrižene igrače Farme i Mafia Warsa sa sljedećim nalazom: „Primjećeno je da je mnoge pripadnike tog doba smrt zadesila za primitivnom napravom koju su nazivali računalo (ha ha, op.a.), dok su igrali primitivne igrice koje su ih predstavljale kao farmere. Vjerujemo da su navedeni pripadnici ljudske vrste bili sljedbenici religije Fejsbukovstva, koji su vjerovali da ih igranje igrica na navedenoj stranici vodi apsolutnom prosvjetljenju, te su u tom ekstatičnom zanosu doživjeli spajanje sa vođom Fejsbukovske crkve – Velikim Administratorom, sa Onim koji je mogao vidjeti sve profile otvorene, koji je bio – Frend nad frendovima.“

Statusi su posebna priča na fejsbuku. Ljudi u statuse svašta stavljaju, od trenutnog raspoloženja, izljeva pjesništva, slika, videa... Neki konstantno izvještavaju svaki svoj pokret: „Upravo ručao, bilo super, nažderao se vola na Općem saboru HDZ-a.“ Ili: „Ajme, što sam usamljena, nitko me ne zove, ajme...“ Ili: „Idemo na oblokaaat večeraaaassss. Jeeeejejeeeeee!!!“ Znači, čovjek, čitajući ovo, teško može ostati normalnih svjetonazora, osim ako nije proveo meditirajući na Himalaji 10 godina, gdje mu je karakter očvrsnuo. Pitanje je hoće li i onda ostati normalan. Zato sam mišljenja da trebamo funkciju statusa proširiti. Kako? Jednostavno. Fejsbuk bi mogao proizvesti čip, koji će svi fejsbuk korisnici ugraditi, a koji će bez prestanka kontrolirati fiziološko stanje korisnika.
Npr, status korisnice Ive: Čip kaže: Iva je dobila menzes!
10 people like this!
Komentari:
Frendica 1: I, jel puno izašlo?
Iva: A štaš pričat, ko da imam Manifest Komunističke partije u gaćama.
Frendica 2: A neka, ako iđe, nek sve izađe.

Za kraj, otkrit ću vam malu tajnu: Nije me nitko nepoznat bocnuo na fejsu. Ali sam zato nekoliko puta prihvatio frend rekuest od potpuno nepoznatih ljudi. I sad ti skuži zašto... Možda Iva zna?

Čuo sam zanimljivu vijest iz Kaštel Lukšića. Grupa djece ide svaki dan u osnovnu školu kroz kanalizacijsku cijev, pritom se penjući skalama. Taj put su sredili njihovi roditelji jer bi inače trebali preći magistralu, koja je izuzetno prometna, na kojoj se brzo vozi i gdje postoji pogibeljna opasnost. Kažu da kad bi i prelazili magistralu, trebalo bi im sigurno 20 min., ako ne i više da je sigurno pređu.
Roditelji su se obratili mnogim institucijama sa zahtjevom da se problem riješi, no nema razumijevanja. Jedna solucija je bila izgradnja podvožnjaka. Navodno je preskupo raditi podvožnjak, ne čini im se isplativ.
Druga je solucija uvođenje školskog autobusa. Problem je što po zakonu škola treba biti udaljena min 3 km od prebivališta učenika da bi se uveo školski autobus, a u ovom je slučaju udaljenost mala, svega par stotina metara. Kažu da bi uvođenje takvog autobusa koštalo 180 tisuća kuna te odgovorni iz škole u Kaštel Lukšiću tvrde da nema novca za uvođenje takve linije.

Nema novca za uvođenje školskog autobusa od 180 tisuća kuna ili gradnju podvožnjaka, a ima novca za gradnju skupocjenih sportskih arena, samo zbog nekog svjetskog prvenstva u rukometu, od kojeg gradovi ništa nisu zaradili? Naravno to je bilo i očekivano sa obzirom na godišnje doba održavanja.
Ima novca za financiranje hrvatskih nogometnih klubova koji igraju katastrofalno loš nogomet (budimo realni, naša je nogometna liga dno dna) i koji se ne mogu ozbiljnije plasirati na europska natjecanja već 15-ak godina?
Ima novca za gradnju Pelješkog mosta?
Za takve gluposti ima novca?
Vrijednosti su se izokrenule. Civilizacija nam je skoro potonula. Ovo je očiti dokaz.

Želite li nešto promijeniti u svom životu? Nezadovoljni ste, frustrirani, satima gledate sjednice hrvatskog sabora, depresivni ste... Imamo rješenje za vas! Dođite na duhovnu radionicu OTKRIJ FRAJERA - FRAJERICU U SEBI, gdje ćete, za samo 1000 eura, otkriti svoj pravi identitet! Radionica traje jedan vikend, u subotu i nedjelju od 7 ujutro do ponoći, sa malom pauzom za ručak (vegetarijanski naravno). Obećavamo vam da ćete se nakon ove radionice preporoditi. Samo za ovu prigodu, na radionici ćemo kanalizirati duhovne vodiče koji će nas voditi u našoj preobrazbi i koji će nam udijeliti poneki savjet o preživljavanju svakog mjeseca uz hrvatske plaće. Garantiramo vam da će preobrazba sigurno trajati 2 mjeseca, a kasnije sve ovisi o vama. Ako se kasnije vratite na staro, vi ste krivi jer niste poštovali sve što smo vam rekli na radionici. Nadam se da se vidimo! Mir sa vama!
Ne zaboravite gotovinu.


Također, za vas pripremamo još jednu vikend radionicu za sve one koji previše troše, koji su neumjereni u svojim potrošačkim navikama, koji su ovisni o shoppingu - radionica DAJ I BIT ĆE TI DANO.
Za samo 700 eura naučit ćete kako se odviknuti od želje za velikom potrošnjom i kupovinom, kako živjeti na kruhu i vodi, a kasnije, za one naprednije, kako živjeti sa 10 kuna mjesečno hraneći se pranom. Skromnost je vrlina, upoznajte njezine čari! Mir sa vama i nadam se da se vidimo!
Naravno, ne zaboravite gotovinu.


U pripremi je i izgradnja Duhovnog centra gdje će se okupljati ljudi željni duhovnog znanja i prosvjetljenja. Doživite prosvjetljenje sa nama! Donirajte nam min. 500 kuna i obećavamo vam skorašnju izgradnju centra. U sklopu centra planirano napraviti i bazen, uz pomoć kojeg ćemo se, uz određene duhovne tehnike, prisjetiti naših korijena dok smo još bili vodeni organizmi u davnoj prošlosti. Za bazen nam je potrebna donacija od min. 200 kn.
U centru će živjeti i čuvati ga naš duhovni guru - najprosvjetljeniji od sviju nas, koji je jedini dostojan da trajno boravi u tim veličanstvenim prostorijama.
Mir sa vama! Ne zaboravite donirati.


NAPOMENA: Autor bloga se ograđuje od navedenih oglasa.

Čovjek se od svog rođenja prilagođava svemu i svačemu. Među prvim savjetima je onaj da uvijek slušamo roditelje jer oni znaju što je najbolje za nas. Vjerujem da je većina roditeljskih savjeta korisna jer su iskusniji od nas, no ima i savjeta koje ne trebamo slijediti ako ne želimo (npr. koji fakultet želimo upisati, čime se trebamo baviti, koja je prava osoba za nas i sl.).
Kasnije, kad krenemo u školu, govore nam da slušamo profesore, jer oni znaju što je najbolje za nas u obrazovnom smislu. Korisno je kad bi profesori radili svoj posao kako treba no učenici se često suočavaju sa katastrofalnim profesorima koji vrijeđaju učenike. Trebaju li učenici ove uvrede shvatiti osobno?
Ako smo odgojeni u vjerskoj obitelji, npr. katoličkoj, nakon što smo kao bebe bez svog pristanka primili krštenje, dođe vrijeme kada "trebamo" primiti i ostale sakramente. Da bismo ih primili potrebno je pohađati vjeronauk u crkvi. Uče nas da slušamo svećenike, biskupe, papu i ostale crkvene autoritete jer po pitanju religije i duhovnosti oni znaju što je najbolje za nas. Kao da mi, običan puk, nemamo sposobnost da spoznamo Boga, nego je ta spoznaja rezervirana samo za one sa teološkim fakultetom.

Nitko nas ne uči da slušamo sami sebe.

Nitko nam ne savjetuje da slušamo prvenstveno svoju intuiciju, a da sve informacije koje dolaze izvana (bez obzira o kojem se izvoru radi) obavezno "filtriramo" i da prihvatimo ono što nam je najlogičnije, a ne ono što drugi kaže da je logično i prihvatljivo.

Ne postoji univerzalna istina. Ono što je meni istina, drugome je laž. Zbog razmišljanja "moja je istina jedina prava" suočili smo se sa mnogim ratovima.

Svatko ima svoju istinu jer svaki čovjek kroji svoju realnost. Svaki je čovjek poseban.

Većina ljudi (po nekim procjenama oko 95 % stanovništva) vjeruje u neki oblik "višeg" duhovnog bića, kojeg bi mnogi nazvali Bogom a manjina nekim drugim imenom. Duhovnost čovječanstva se mijenjala ovisno o razvoju same ljudske vrste. Tako su prvi, pećinski ljudi vjerovali u Boga koji se prikazuje u obliku elementarnih nepogoda (Bog nam šalje oluju da nas "kazni", sunce da se veselimo danu i sl.). Kasnije su se razvila razna vjerovanja, koja danas nazivamo "poganskima", u kojima je slika Boga bila složenija (npr. Slaveni su vjerovali u više bogova). Kako se ljudska civilizacija razvijala, kako je društvo postajalo "uređenije" i organiziranije (počele su se osnivati prve države), javila se potreba za "organiziranjem" duhovnosti, te su zbog toga nastale religije. Neke religije su sa vremenom nestale, druge su se pojavile, neke su sa vremenom prošle veliku preobrazbu i sl.
Većina religija ima posebnost u organizacijskom smislu, jer većina religija ima ustrojenu hijerarhiju (npr. u Katoličkoj crkvi je na vodećoj poziciji papa, pa kardinali, pa nadbiskupi itd.). Također većina religija ima svoje sjedište, svoju "svetu knjigu" i sl. Za religije je karakteristično da imaju svoju dogmu i da se podrazumijeva da su članovi prihvatili taj nauk, što znači da u takvim uvjetima nemaju dovoljno prostora za iznošenje osobnih stavova o nekim duhovnom temama koji bi bili u suprotnosti sa naukom određene religije. Stavovi koji su u suprotnosti sa "prihvaćenim" naukom (taj nauk su smislili teolozi koji, po svemu sudeći, imaju ulogu da razmišljaju za vjernike) se smatraju herezom.
Kako je religija ustrojena slično kao i većina država, logično je da su se religije sa vremenom spojile sa državnim vladama. Kako državu čini narod, logično je da je većina tog naroda bila "učlanjena" u religije. Religijski vođe su vjerovatno namjerno radili na tome da se što više zbliže sa vladama, sa političarima, da bi što bliže bili centru moći i profitu. Zbog tog zbližavanja religije i države došlo je do pojave da se za jedan narod tvrdi da pripada određenoj religiji (npr. za Hrvate se kaže da su katolici, za Srbe da su pravoslavci, za Arape da su muslimani itd.). Prema tome, katoličanstvo u Hrvatskoj, islam u arapskim zemljama itd. bih nazvao državnom duhovnošću. Glavno obilježje državne duhovnosti je tradicija. U Hrvatskoj je, po zadnjem popisu stanovništva, 88 % katolika. Da li su svi oni postali katolici svojom voljom? Naravno da nisu. Prije bih rekao da je njih svega 2-3 % kršteno svojom voljom u zrelijem dobu života, dok su ostali kršteni kao male bebe zbog tradicije. U narodu vlada mišljenje da, ako je dijete rođeno u kršćanskoj obitelji (ako su i majka i otac katolici) da automatski trebaju krstiti dijete i da ga trebaju odgajati u kršćanskom duhu. Zašto je to bitno? Zašto to dijete, tijekom svog odrastanja, ne bi izabralo svoj put, koji mu najviše odgovara? Zašto da ga usmjeravamo prema nečemu što njemu možda neće uopće značiti u životu?
Katolička crkva je usadila vjerovanje da je potrebno krstiti dijete da se "opere" od ljage istočnog grijeha, a to je bitno, po njima, u slučaju da to dijete umre i sl. te da kao takvo ne bi završilo u limbu. Mislim da je ovakvo vjerovanje uvedeno iz bojazni da crkva ne izgubi vjernike (svoj izvor prihoda, jer Crkva je profitna institucija) pa je uvedeno krštenje za malu djecu i obavezan odgoj u kršćanskom duhu. Na ovaj način će dobiti vjernika koji će davati novac Crkvi, koji će bez promišljanja prihvaćati sve što kaže papa i biskupi, koji će slijediti sva pravila (i logična i nelogična) koja će mu nametnuti crkveni autoriteti a da povremeno neće vidjeti dublji smisao u svemu tome.
Slične obrede inicijacije djece imamo i u drugim većim religijama, koji vjerovatno imaju istu ulogu.
Suprotna pojava od državne duhovnosti je individualna duhovnost. Individualnu duhovnost bih podijelio u dvije kategorije - prva je vezana za neki vjerski pokret a druga je neovisna o svakom vjerskom učenju. Ljudi koji prakticiraju individualnu duhovnost su obično "čudaci" koji se nisu prilagodili većini, tj. državnim duhovnjacima. Individualni duhovnjaci obično nisu dobro prihvaćeni u društvu osim ako se većinom ne druže sa ljudima sličnim njima ili sa ljudima punim tolerancije, kojih je inače jako malo. Individualni duhovnjaci koji pripadaju nekom vjerskom pokretu su oni koji pripadaju nekoj vjerskoj zajednici koja nije većina u toj državi. I njih obično smatraju "čudacima".
Individualna duhovnost koja nije vezana za nijednu vjersku zajednicu je znak razvoja i evolucije duhovnosti čovječanstva. Čovječanstvo će sa vremenom spoznati da za blizak odnos sa Bogom nije potrebno biti sljedbenik nijedne religije i nije potrebno slušati religijske autoritete za koje se vjeruje da su "bliži" Bogu i da zbog toga pravilnije razmišljaju.
Bog je iznad svake religije i institucije.

Običaj je da se na kraju osnovnoškolskog, srednješkolskog i fakultetskog obrazovanja organiziraju putovanja, poznatija kao ekskurzije, maturalci, apsolventska putovanja, koja imaju simboličnu ulogu oproštaja od škole ili fakulteta i kolega. Stoga bih studentima i učenicima predložio jednu egzotičnu lokaciju - Irak.

Predlažem slijedeći program putovanja.

1. DAN
Polazak iz Hrvatske blindiranim autobusom. Vožnja preko Srbije, Bugarske, Turske. Duže zadržavanje na granici Turske i Bugarske gdje će nas naši domaćini carinici poslati na rentgen kako bi utvrdili krijumčarimo li drogu ili dijamante u želucu.

2. DAN
Stižemo u Bagdad u kasnovečernjim satima. Nakon odavanja počasti iračkoj zastavi smještamo se u sobe gdje ćemo se tuširati prekrasnom hladnom vodom iz Eufrata i Tigrisa. Večera. Policijski sat. Noćenje.

3. DAN
Krećemo u razgledavanje Bagdada. Odlazimo u muzej auto-bombi, gdje ćemo se upoznati sa poviješću auto-bombaštva. Preporučamo posjet suvenirnicama gdje možete, po vrlo povoljnim cijenama kupiti mine, haubice, granate i sl. Večera u poznatom bagdadskom restoranu "Kod Saddama". Policijski sat. Noćenje.

4. DAN
Odlazimo na izlet u Falluju. Druženje sa američkim vojnicima. Ručak u službenom restoranu mučenika Al-Aqse "Fedejin". Nakon razgledavanja terorističkih ćelija vraćamo se u Bagdad. Policijski sat i zabava. Noćenje.

5. DAN
Nakon doručka i molitve odlazimo gledati uživo napad iračkih pobunjenika na američke vojnike. Za uspomenu će svaki turist dobiti jedan kamen sa kojim su gađani vojnici. Poslijepodne je rezervirano za vlastiti program. Navečer odlazimo na "Busheve fontane" koje su napravljene po uzoru na "Križikove fontane" iz Praga. Sudjelujte u spektaklu boja, igri vode, uz iračku ratnu skladbu te zvukove pucnjave i granatiranja!
Preporučamo odlazak u night-club "USA" u kojem se pleše i pjeva bez DJ-a, uz svjetlo svijeća voštanica. Provedite se uz redukciju struje u najboljem stilu! Policijski sat. Noćenje.

6. DAN
Nakon molitve, doručka i ljubljenja iračke zastave odlazimo iz Bagdada u posjet bušotinama nafte, gdje će nam naši domaćini Amerikanci objasniti kako se crpi nafta te zašto SAD ima, uz Irak, najjeftinije gorivo. Ručak u iračko - američkom prijateljskom društvu "Oil for food" uz iračku narodnu glazbu i country. Povratak u Bagdad. Posna večera. Policijski sat. Noćenje.

7. DAN
Nakon molitve, doručka i ljubljenja američke zastave odlazimo iz Bagdada. Kraće zaustavljanje u Tirkitu, rodnom gradu Saddama Husseina. Fakultativno sudjelovanje u prosvjedima sa lokalnim Kurdima za osamostaljenje Kurdistana. Kasno navečer stižemo na tursko - bugarsku granicu gdje odlazimo na rentgen da bi naši domaćini carinici utvrdili nosimo li u želucu eksplozivne naprave.

8. DAN
Vožnja kroz Bugarsku. Kraće zadržavanje u mjestu iznenađenja (da preuzmemo azilante). Vožnja preko Srbije. Stižemo u Hrvatsku u večernjim satima. Izlazimo iz autobusa i svi zajedno ljubimo zemlju u znak zahvalnosti što smo se vratili živi i zdravi.

U cijenu je uključeno:

- troškovi rentgenskog snimanja na tursko - bugarskoj granici

- pancirke, šljemovi, mitraljezi, vojničke čizme (vojničke štikle za djevojke)

- fotokopija iračkog Ustava kojeg je poželjno naučiti prije puta

- ulaznice za terorističke ćelije u Falluji

Smjestit ćemo se u hotelu visoke B kategorije, uz dodatno osiguranje snajperista te minobacača koji su smješteni na vrhu zgrade.

Vožnja blindiranim luksuznim autobusom (TV, WC, klima, restoran, kino, fitness - centar, bazen).

Želimo vam sretno i ugodno putovanje!

Većina se ljudi tijekom svog života vjerovatno pita: Što je smisao života? Zašto živimo? Zašto smo baš tu, na Zemlji?
Na ovu temu su se kroz povijest, a i danas, vodile i vode mnoge filozofske i teološke rasprave. Jedni misle da je smisao života jedno, drugi misle drugo, treći treće... Razmišljanja su različita, zbog čega su i ovakve rasprave dinamičnije. No, imam vijest za vas: dobio sam Spoznaju. Da, Spoznaju o smislu života. Podijelit ću sa vama ovu nevjerovatnu Spoznaju. Neki će se od vas, kad je pročitaju, vjerovatno šokirati, drugi zaprepastiti, treći klimati glavom u nevjerici... Mnogi će vjerovatno biti zbunjeni, no bez obzira na to želim riskirati i podijeliti sa vama ovu nevjerovatnu Spoznaju. Jeste li spremni? Duboko udahnite.

Spoznaja glasi:


SJEDIM KRAJ KOMPJUTERA I TIPKAM PO TIPKOVNICI

Vjerujem da je većina ljudi vidjela špijune. Pritom ne mislim na špijune iz tajnih agencija nego na one, možda još opasnije - kvartovske. Kvartovski špijuni žive u zgradama i kućama kao i vi i po ničemu se u biti ne razlikuju od nas, osim po jednom - od 24 sata dnevno, ova vrsta špijuna provede u prosjeku 20 sati na prozoru ili balkonu. Gledaju što se zbiva na ulici, bilježe, osluškuju, sve znaju... Ako ste gladni tračeva, pitajte ih imaju li neke novosti. Sigurno će ih imati. Imaju novosti i o vama ali vam to, naravno, neće reći. Zato će reći drugima. Vjerovatno vas poznaju bolje nego vi sami sebe.
Takvim bih ljudima preko ljeta, u primorskim krajevima, povjerio nadzor okolnih šuma za potrebe protupožarne zaštite. Ako već gledaju u tuđe stanove i kuće, mogli bi usput baciti pogled i na okolna brda i šume. Tako bi mogli doprinijeti zajednici.
I ja sam imao kontakt sa ovakvim špijunima. Imao sam susjede u zgradi preko puta moje, jednu obitelj, koja je non-stop buljila u moj stan. Valjda nisu imali život pa su morali znati što drugi rade. Tako sam ih često gledao da sam ih počeo i sanjati. U snu je cijela obitelj gledala prema mom stanu. Jezivo.
Često sam ih viđao u kvartu te sam imao dojam da ih tako dobro poznajem da sam ih mislio nekoliko puta i pozdraviti. Razmišljao sam da ih pozovem na svoj rođendan, iako nisam znao kako se zovu.
Poslije sam se odselio tako da ih nisam više viđao. Šteta. Iz ovoga se moglo razviti jedno lijepo prijateljstvo...

Imate li često posla sa administracijom i državnom upravom? Papiri, molbe, obrasci, taksene marke.... Ove zadnje zam već mogao i skupljati kad se sjetim koliko sam imao doticaja sa njima. Iz toga se mogla razviti "taksena filatelija".
Ako smo već birokratska zemlja takvo uređenje bismo trebali uvesti u sve segmente društva. Npr. glazbene želje.
Način da se javite u program na radio ili TV gdje će vam oni pustiti vašu glazbenu želju je zastarjel. Procedura bi se trebala promijeniti.
U slučaju da ste zaželjeli neku pjesmu, trebate otići na radio ili TV gdje ćete za 70 taksenih maraka kupiti 3 obrasca koja morate ispuniti. Ako nemate zdravstveno osiguranje trebate ispuniti još jedan obrazac gdje ćete upisati sve bolesti koje ste imali do sada. Za ovaj obrazac trebate platiti 30 taksenih maraka. Nakon što predate službeniku ispunjene obrasce on vam daje potvrdu da ste predali obrasce. Da biste dobili tu potvrdu trebate ispuniti još jedan obrazac gdje morate staviti i svoju sliku. Nakon toga vam na kućnu adresu stiže rješenje o tome da li se udovoljilo vašoj molbi. Ako je molba udovoljena u rješenju će pisati kada će pustiti vašu pjesmu i točno vrijeme emitiranja pjesme. Nakon što odslušate pjesmu morate kupiti još 4 obrasca po cijeni od 40 taksenih maraka sa kojim potvrđujete da ste poslušali pjesmu. Poslije će vam na kućnu adresu poslati rješenje da su primili obrasce.

Jednostavno, zar ne?

Vjenčao se mladi zaljubljeni par. Svi su veseli, u sedmom nebu. Pijani dio svatova u osmom. Prošao je pir, gosti su otišli. Još nešto trebaju obaviti. Naravno - medeni mjesec!
Mladenci žele biti originalni pa se odlučuju za egzotičnu lokaciju - za Sjevernu Koreju.
Sjeverna Koreja je zanimljiva zemlja u kojoj su se zadnji slobodni demokratski izbori održali vjerovatno za vrijeme inkvizicije. U toj se zemlji svaki dan oglasi lažna zračna uzbuna, gdje narod vježba odlaske u skloništa. Također svaku večer nestane struje zbog redukcije električne energije. Zanimljivo je i to da svaki turist dobije svog "vodiča", koji je zapravo špijun koji prati svaki vaš korak. U svakom stanu se nalazi zvučnik iz kojeg trešti državni radio koji emitira partijske vijesti. Zvučnik se ne može izgasiti, osim na mehanički način (ručnim razbijanjem).

Mladi bračni par slijeće na jedinu međunarodu zračnu luku u Pjongyangu. Tu ih srdačno dočeka "vodič" (čitaj špijun). Odlaze u razgledavanje grada. Neobično im je kako ih "vodič" non-stop prati, no to ima i svoje prednosti: ne mogu se nikako izgubiti i kad se žele fotografirati jednostavno ga zamole da ih fotografira. Navečer svih troje odlaze u fini korejski restoran, gdje uz svjetlost svijeća (zbog redukcije struje) i slike velikog vođe ispijaju rakiju iz boce sa živom zmijom. Pred kraj večere oglasi se zračna uzbuna te doživljavaju neobičnu avanturu odlaska u atomsko sklonište iako nema napada ni rata. Nakon toga odlaze u svoju hotelsku sobu gdje će, uz sliku velikog vođe, svjetlost svijeća i partijske vijesti na korejskom jeziku iz zvučnika doživjeti izvanredno seksualno iskustvo.

Po svemu navedenome zaključujemo kako je Sjeverna Koreja kao stvorena za romantični odmor. Mladenci su se vratili doma preporođeni.
Komunistička partija Hrvatske je dobila dva nova člana.